Sagasu...

Bio jednom mladi redovnik u Kini, koji je bio vrlo ozbiljan učenik Dharme.
Jednom, naiđe na nešto što nije razumio, pa ode i upita svog učitelja za pojašnjenje. Kad je učitelj čuo pitanje, počeo se grohotom smijati. Potom je ustao i otišao, još uvijek se smijući.
Mladi redovnik se vrlo uznemirio zbog reakcije svog učitelja. Sljedeća tri dana nije mogao jesti, spavati, ni misliti kako treba. Poslije tri dana, ponovno ode do učitelja i kaže mu kako je uznemiren zbog njegove reakcije.
Kad je učitelj to čuo, kaže, "Redovniče, znaš li koji je tvoj problem? Tvoj problem je da si GORI OD KLAUNA!"
Čuvši te riječi, redovnik je bio šokiran, "Ali presvijetli gospodine, kako možete reći takvo što?! Kako ja mogu biti gori od klauna?"
Učitelj pojasni, "Klaun uživa kada se drugi smiju. Ti? Ti si uznemiren, jer se druga osoba smije. Kaži mi, zar nisi gori od klauna?"
Kad je redovnik to čuo, počeo se smijati. Bio je prosvijetljen.

Prelijepa djevojka u selu zatrudni. Njeni roditelji su bili bijesni i zahtijevali su da im kaže tko je otac. Ispočetka nije htjela priznati. Osramoćena djevojka na kraju pokaže na Hakuina, Zen učitelja kojem su se prethodno svi divili zbog ispravnog i čistog života. Kada su ljuti roditelji otišli se suočiti s Hakuinom i prenijeli mu da ga je njihova kćer optužila, on jednostavno odgovori: "A je li?"

Kada se dijete rodilo, roditelji su ga odnijeli Hakuinu kojega su seljani sada izbjegavali i odbacili. Zahtijevali su da se on brine za dijete budući je bilo njegova odgovornost. "A je li?" - Hakuin kaže mirno, primajući dijete.

Pažljivo se brinuo za dijete mnogo mjeseci sve dok djevojka nije više mogla trpiti laž koju je rekla. Priznala je da je stvarni otac mladić iz sela i da ga je pokušala zaštititi govoreći da je Hakuin otac. Roditelji su odmah otišli kod Zen učitelja pitati hoće li vratiti bebu. Iskreno se ispričavajući, objasnili su što se dogodilo. "A je li?" - kaže Hakuin pružajući im dijete.

Jednom davno, živio je Shogun koji je htio u svojoj kući imati lijepu sliku pilića.
Otiđe kod poznatog umjetnika i kaže, "Želim da mi nacrtaš pilića najbolje što umiješ!"
I on odgovori, "Da, da, naravno, napravit ću."
Umjetnik tada ode u svoju kolibu visoko na planini Fuji. Ponio je sobom knjige o anatomiji ptica, mnoge studije ptica koje su napravili poznati umjetnici do tada. Radio je skulpture pilića, slikao piliće u ulju na platnu, izrađivao drvene modele jednog za drugim, samo pilići. Prikazivao je piliće u bushido pozama, kako upadaju mačevima u samurajsku palaču. Crtao je plemenite portrete pilića s izraženim karakternim crtama. Koristio je sumie kist kako bi prikazao svaki detalj u životu pilića. Crtao je piliće na pejsažima i u djevojačkoj sobi, na bojnom polju i u staji.
Deset je godina prošlo.
Jednoga dana Shogun je vježbao gađanje iz luka kad se sjeti svog zahtjeva umjetniku. Istog trena uzjaše na konja i zaputi se prema umjetnikovoj kolibi.
Bilo je teško otvoriti vrata. Skice pilića bile su naslagane do stropa. Statue pilića posvud. Skeleti pilića i slike pilića na sve strane. Nigdje nije bilo mjesta ni za sjesti i vrlo malo mjesta za stajanje.
"Gdje je moja slika pilića?" zatraži Shogun.
"Oh..." kaže umjetnik, "...zaboravio sam, oprosti." I on uzme kist, zavrti njime brzo po komadu rižinog papira, pruži ga Shogunu i kaže, "Evo."

Stari čovjek je radio na svojim usjevima mnogo godina. Jednoga dana pobjegne mu konj. Kada su čuli vijest, susjedi dođu u posjetu. "Koja loša sreća", rekli su suosjećajući. "Može biti", odgovori čovjek. Sljedeće jutro konj se vrati i s njim još druga tri divlja konja. "Kako predivno", povikaše susjedi. "Može biti", odgovori stari čovjek. Sljedećega dana, njegov sin je pokušao jahati jednog od neukroćenih konja, te ga ovaj zbaci, i sin slomi nogu. Susjedi ponovno dođu kako bi izrazili svoje žaljenje zbog zle sreće. "Može biti", odgovorio je čovjek. Sljedeći dan u selo dođu vojnici unovačiti mladiće za vojsku. Vidjevši da je sinu slomljena noga, nije morao u vojsku. Susjedi su čestitali starom čovjeku kako mu je dobro sve ispalo. "Može biti", kaže on.